Ona stoji gledajuci u more. Vetrovito je, ali ne previse; talasi su primamljivi, a ne zastrasujuci; galebovi poniru i dizu se u brisucem letu, kruze, igraju se na vetru. Maglicasti zraci svetlosti osvetljavaju sljunak; veceras su kamencici u milion nijansi ruzicaste, i crvenkaste, i zute..
Oseca da je on posmatra i u mislima vidi sebe onako kako je mozda vidi on: duga kestenjasta kosa mrsi se na vetru, bela pamucna suknja leprsa oko listova, zelena majca naglasava struk i grudi. Ovog casa oseca da je zenstvena, mozda cak i lepa. Razmislja o tome kako je divno biti sa krupnim, misicavim muskarcem, a ne sa jednim od onih tananih pesnickih tipova na koje je u proslosti padala. Ovako se sama sebi cini sitnijom, zenstvenijom.
''Cekaj'',kaze on iznenada. ''Samo da trknem do kola.'' Dize se i odlazi pre nego sto ona i stigne da ga pita zasto, korakom tako zustrim da gotovo trci. Ubrzo se vraca. U ruci drzi fotoaparat. Povlaci je uza sebe. .
''Hocu jednu zajednicku,'' i pruza ruku s fotoaparatom sto dalje moze od njih. Primice glavu uz njenu, osmehuje se i klik. Trenutak je ovekovecen.
Ona mu obavija ruke oko vrata, on je drzi oko struka i ljube se, dok ukus slane morske vode, sa njegovih usana ostaje na njenim.
Sada gleda bas tu fotografiju.
Njegova kosa vlazna, ukovrdzana na celu,njena zalepljena za ramena. Ona je blize socivu; podignute brade, iskosenog pogleda, sa osmehom srecne zene. On se siroko osmehuje. Jos i sad, posle toliko vremena oseca slanost mora. Ali, ne. Stoji kraj prozora svoje sobe, drzeci u ruci uokvirenu fotografiju, a slanost je od suza.
Procitala je negde da su uspomene kao potocici vode na kamenu. Sto ih se cesce prisecas, to se dublje usecaju u pamcenje, tako da one najjace ostaju zauvek i najupecatljivije.
Zurno, ljuta na sebe sto se predala ovakvoj nostalgiji, vraca fotografiju u fioku i grubim pokretom otire suze.
Oni odavno vec ne postoje.
Нема коментара:
Постави коментар