уторак, 23. септембар 2014.

Ne zaboravi nas septembar..



Volim da pamtim datume.. Pa se posle godinu, dve, vratim u mislima, na taj dan i dugo, dugo mislim o necemu sto mi se desilo. A jednom si mi se desio ti. Jednog septembra. A ovaj septembar samo je secanje na nas. I kada sklopim oci, jasno vidim nasu klupicu i tebe kako me cekas, sa osmehom na usnama. I kada dodirnem svoje usne, setim se tvojih poljubaca. Setim se nas dvoje, kako sedimo jedno pored drugog; ja cavrljam nesto, a ti me pazljivo slusas, glave naslonjene na moje rame. Setim se nasih ruku sa isprepletanim prstima. Moja ruka u tvojoj ruci, ima li snaznijeg osecaja ljubavi od tog?  Jer, secam se da sam volela jednom, jednog septembra, tebe, tvoje dlanove i tvoje oci pune tuge.. 
Ti licis na sve one koji u sebi nose tugu, ali me tuga drugih ne interesuje, zato sto njiihove oci nisu plave kao tvoje.
 Samo sto je taj septembar prosao, a ja i dalje volim..Tebe i one tvoje plave oci pune tuge.



понедељак, 22. септембар 2014.

Jednom kada odem od tebe..



Probudis u meni uspavana osecanja, pa pobegnes, uplasis se svojih. Mislis da sam slaba ako zavolim te? Jer, znas, nekad posle 'volim te', ne ide 'i ja tebe'. Nekad posle 'tako mi nedostajes', ne cujes nista osim tisine. Potrebno je izdrzati sve to.
Nisam ja slaba ako osecam nesto prema tebi. Mene ljubav cini jacom. Ali, nekima poput tebe, ljubav nije jaca strana. 
Mogu ja nocima zaspati sa tvojim imenom na svojim usnama. Mogu te voleti bez obzira na sve, cak i kada ne treba. Mogu zaspati sa osmehom a probuditi se sa suzom u oku, kada shvatim da nikada neces biti moj. Ali, nisam ja slaba kao sto ti mislis. Emotivni ljudi nikada nisu slabi. Naprotiv, bas. Jer, ja mogu i prestati da te volim. A za to su mi potrebne sve snage sveta. I prikupljam ih. Sada samo cekam. Cekam da mi postane svejedno. Cekam dan kada cu te pogledati u oci i shvatiti da nista vise ne osecam prema tebi.
I ne ocekuj vise od mene da cu se ponovo vracati, jednom kada odem.. I zato ne misli da sam slaba.. Da bih prestala da te volim, dala sam svoju dusu. I nemam cime vise da te osecam. 







четвртак, 18. септембар 2014.

Tamo gde si ti..



Prilazis mi i hvatas me za ruku. Budis moja uspavana osecanja. Osecam se najlepse na svetu, kao da imam nekoga ko me voli. Prepustam se sanjarenju.
Zelim da verujem da me volis ili da ces me barem voleti nekada. Zelim da verujem da se osecas cudno zbog mene.
I verujem ti.
Osmehnes se, pa me poljubis. A iz srca mi se ote krik. Ceznem! Ceznem da te usne zaista pripadaju meni i samo meni. Ceznem za tim da to bude iskreno..
Ali uvek.. uvek kada se minut spoji u vecnost, kada se spoje nebo i zemlja, kada vreme prestane da postoji, prestajemo i mi. Otvaram oci. Budim se. Nema tebe, nema nas. Sve je samo san. I onda me boli dusa i nema reci koje bi utesile bol. I place mi se. I placem kao malo dete, dok me suze opet ne uspavaju.
Ali nema nade,jer ne sme da je bude. 





уторак, 16. септембар 2014.

Nase vreme. ( 03.09.2009. - 07.07.2013 )



Cudno je to, kada se osvrnes i vidis iza sebe puteve koje si presao, vidis ljude koje si voleo. Neko ti je bio sve. Ali postoje drugi putevi i za njih. Moraju otici. A ti cak i shvatas da ne zelis ni da se vratis. Umoran si od borbe, od svega. Nekad je, jednostavno, najbolje odustati.

Cudno je to, kada se  mozes setiti bas svega cim zatvoris oci. Mogu se setiti njegovog dodira, osmeha,pogleda kada bi bio tuzan. Mi smo nekad bili mi. Voleli smo se. Patili smo oboje. Istina, nije bilo fer.
Ne znam da li me je preboleo, ali bilo bi lakse da jeste.

Meni uvek mogu ostati secanja. On je bio neko moj. Neko zaista moj. Nekad se pitam da li smo mi uopste nekad bili srecni? Nekako je bilo previse bola. I tuge.I gluposti.
Volela sam te,bre. I kako da ti onda ne zelim srecu..? Idi. Odlazi.  I ova ljubav je prestala vec odavno.
I, na neki cudan nacin, lakse je bez nas..

Oprastam ti. Sve lose zaboravljam.Jer ipak, imam i neka lepa secanja na tebe i nas. I to znaci da sam krenula dalje,zar ne? Jer jesam.


понедељак, 15. септембар 2014.

Dragi Lunjo..

Dragi Lunjo..


Sta mislis, kada znamo da volimo nekog onom iskrenom, pravom ljubavlju? Kazu da, ako se to zapitamo u sebi, da onda i ne volimo nekog, jer da ga stvarno volimo, znali bi, ne bi se pitali u sebi..
Mislis li da se moze upravljati osecanjima? Mozda nekim ljudima jednostavno polazi za rukom da prekinu svoja osecanja. Mozda neki ljudi jednostavno prestanu da vole. Znas, ono, rese jednog dana da ce zaboraviti sve i da nece vise razmisljati o tome. I to se tako zavrsi. Ponekad i ja postanem prazna i ravnodusna, i taman pomislim proslo me je sve, kada me usred noci probudi secanje i sve krene ispocetka. Ne valja to kada nas bude secanja.. Onda ne mogu da zaspim i prevrcem se po krevetu, obavijena velom nostalgije.
Dragi Lunjo, ne zelim da se secam.. Kako prestanes da se secas?  Kada zaboravis? Da li jednostavno sklopis oci, udahnes duboko i kazes sebi da je gotovo? I sta se desi kada otvoris oci? Da li postajes novi, bolji covek?
Mozda, kada budem sela u onaj voz koji vodi daleko odavde, koji je odveo iz ovog mesta sve ljude koje sam volela, mozda se tada i setim kako se zaboravljaju ljudi koje volimo. Ali, da li se zaista zaboravljaju oni koje volimo onom iskrenom, pravom ljubavlju? 
Ja i nisam bas sigurna..






недеља, 14. септембар 2014.

Krivo je more.




Ona stoji gledajuci u more. Vetrovito je, ali ne previse; talasi su primamljivi, a ne zastrasujuci; galebovi poniru i dizu se u brisucem letu, kruze, igraju se na vetru. Maglicasti zraci svetlosti osvetljavaju sljunak; veceras su kamencici u milion nijansi ruzicaste, i crvenkaste, i zute..
Oseca da je on posmatra i u mislima vidi sebe onako kako je mozda vidi on: duga kestenjasta kosa mrsi se na vetru, bela pamucna suknja leprsa oko listova, zelena majca naglasava struk i grudi. Ovog casa oseca da je zenstvena, mozda cak i lepa. Razmislja o tome kako je divno biti sa krupnim, misicavim muskarcem, a ne sa jednim od onih tananih pesnickih tipova na koje je u proslosti padala. Ovako se sama sebi cini sitnijom, zenstvenijom.

''Cekaj'',kaze on iznenada. ''Samo da trknem do kola.'' Dize se i odlazi pre nego sto ona i stigne da ga pita zasto, korakom tako zustrim da gotovo trci. Ubrzo se vraca. U ruci drzi fotoaparat. Povlaci je uza sebe. .
''Hocu jednu zajednicku,'' i pruza ruku s fotoaparatom sto dalje moze od njih. Primice glavu uz njenu, osmehuje se i klik. Trenutak je ovekovecen.
Ona mu obavija ruke oko vrata, on je drzi oko struka i ljube se, dok ukus slane morske vode, sa njegovih usana ostaje na njenim.

Sada gleda bas tu fotografiju.
Njegova kosa vlazna, ukovrdzana na celu,njena zalepljena za ramena. Ona je blize socivu; podignute brade, iskosenog pogleda, sa osmehom srecne zene. On se siroko osmehuje. Jos i sad, posle toliko vremena oseca slanost mora. Ali, ne. Stoji kraj prozora svoje sobe, drzeci  u ruci uokvirenu fotografiju, a slanost je od suza.
Procitala je negde da su uspomene kao potocici vode na kamenu. Sto ih se cesce prisecas, to se dublje usecaju u pamcenje, tako da one najjace ostaju zauvek i najupecatljivije.
Zurno, ljuta na sebe sto se predala ovakvoj nostalgiji, vraca fotografiju u fioku i grubim pokretom otire suze.
Oni odavno vec ne postoje.





Jos uvek.



Bila je neko ko je bas isao uz njega. Ne po izgledu, kao da je to i bitno,vec po karakteru, po osmehu, po tome kako su se njihove ruke savrseno sklapale jedna uz drugu, drzeci se cvrsto. Bila je neko ko ga je voleo. Bila je..a mozda je i dalje.
Posle nje, on je dotaknuo mnoge usne usnama, ali nikada srcem.
Kazu da su sve prave ljubavi tuzne. A oni su samo jos jedna prica koja dokazuje to. 


субота, 13. септембар 2014.

Ti si me naucio.




Tako mrzim onaj trenutak kada odlazim od tebe, kada znam da moram da potisnem svoja osecanja i da se vratim u realnost. Mrzim trenutak kada moj pogled tada postane hladan, kada se pravim da mi nije stalo do tebe.. A tada mi tako malo fali da se okrenem ka tebi i da te privucem u zagrljaj. Beskonacno dug. Tako malo, a treba mi toliko mnogo napora da se oduprem tome. Znas koliko znaci zagrljaj voljene osobe, tek kada shvatis da bi on resio sve tvoje nemire i pitanja bez odgovora. Ali, ipak svaki put, kada pozelim da te zagrlim, pobegnem od sebe, pobegnem od nas.
Znas i sam, najslabiji smo kada volimo. A ja, da bezim od ljubavi, naucila sam samo od tebe. Ti si me naucio.



среда, 10. септембар 2014.

Besmisao.

Vredi patiti zbog ljubavi. Ali, vise ne postoje ljubavi zbog kojih vredi patiti.. Znam da, negde , ispod ovog neba , postoji pravo mesto i pravo vreme za mene. Nekada cu, mozda, naici na to.  I znam da ne vredi vise ovako. Iscrpla sam sve svoje snage i necu vise da se borim. Nema svrhe. Neke stvari nam jednostavno nisu sudjene.
Kada pogledam nebo puno zvezda, znam da mi nismo zapisani u njima. Kada vidim ljubav nekog para i kako ona sija u njihovim ocima, znam da je nikada nisam iskusila. Jer, kako volimo se ja i ti, tako se ne voli..
Ako se secas..Na ovaj dan, pre godinu dana, prvi put sam ti poljubila usne. Od tada, nije proslo nijedno vece bez pomisli na tebe pred spavanje; nijedno jutro a da se ne probudim sa tobom u zenicama svojih ociju.  I umorila sam se.
 'Umem da volim, ali umem i da prestanem.'   
Zelim da, sledeci put, kada se pogledam u ogledalo, vidim sebe, a ne tvoj lik u odrazu. Dosta mi je toga. Muka mi je vise ove jadne ljubavi! Zbog nje sam slaba i sve me moze slomiti. Zbog nje vise nisam svoja i ne znam gde je nestala ona stara 'ja'.  Zbog nje se osecam ocajno, sumanuto. I ne zelim vise to.. 
Zasto ziveti za nesto sto ne postoji, niti je ikada postojalo?
Besmisleno je voleti nekoga ko i ne zna tacnu boju tvojih ociju. Besmisleno je voleti nekoga ko uopste i ne misli na tebe, o tebi. Ljubav je besmislena..





Pozitiva.


Znas onaj osecaj, kada upoznas neku novu osobu i kada se ispricas sa nekim, kao da ga znas citav zivot? Kada je dan prelep, kada je nebo bez ijednog oblacka, kada ti lagani vetar mrsi kosu, a na usnama ti pociva osmeh, zapravo kez koji nikako da skines sa lica? A zasto bi ga uopste i skidao? Smej se, uzivaj u trenutku. Sreca je na svakom koraku. I mozes je pronaci svuda, samo ako to zelis.
Uvek govori istinu, uvek reci ono sto mislis. Jednostavno, budi svoj. Ako neko nije fer prema tebi, pobuni se. Naljuti se ponekad, reci 'ne'. Ako nekada postupis ne-fer prema nekome, izvini se. Uradi neku ludu stvar i obelezi je nekom otkacenom slikom. Iskoristi sve sanse. Uzivaj u trenucima. Voli nekoga. Reci nekome koliko ti znaci. Kada naidju losi dani, placi , pojedi celu tablu cokolade, kilo jafe (haha) i popij casu vina.  Iskuliraj. Napravi kupku, pusti neku laganu muziku i opusti se. Ponekad odvrni neku zescu muziku i djipaj dok ne osetis da si izbacio svu negativnu energiju i lose misli iz sebe. P.S. Samo pazi da ti ne dodje komsija sa murijom na vrata. :P xD
Voli zivot, jer nekada on zaista nije los. :) 






 

понедељак, 8. септембар 2014.

Motivacija.



'Ne mogu.'  To je prvo sto cemo reci, pre nego sto i probamo da uradimo nesto cega se bojimo. Svi smo mi ljudi i svako ima svoje strahove. Ali, postajemo jaci kada precutimo to nase 'ne mogu' i bar pokusamo. Ako stvarno i ne uspemo, bitno je da smo bar pokusali i da znamo koje su nase mogucnosti, znamo koliko mozemo.
Nekada je bitna i motivacija ili pak neko da nam bude uzor.
Coveka najvise moze da ubije u pojam psihicki strah. Ali, nekada, kada je najteze, kada mislis da ne mozes vise da izdrzis, izdrzi barem jos jednu sekundu. Posle toga, sve ce ici lakse i bolje.
Strah je najgori covekov neprijatelj. A mi nekada mozemo izdrzati i vise nego sto mislimo. Nikada ne potcenjujte sami sebe. ;)


 

петак, 5. септембар 2014.

Bol.

Nisam znala da mozes toliko da me bolis..
Toliko se trudim da ne mislim na nas i uspeva mi, ali uvek kada udahnem vazduh, osetim da mi nesto fali.Pola mene.
 Nista nije ostalo isto. A i zasto je to bitno? Vise nista nije bitno.. Ni ti, ni ja. Niti boja tvojih ociju, niti secanje na tvoj osmeh. Nisu bitni vise nasi zagrljaji niti drzanja za ruku. Nije bitno to sta ja osecam, niti to da li si ti ikada nesto osecao. Nista nije bitno. Vise ne.
Sigurna sam u to da samo jednom naidjemo na onu veliku ljubav u nasem zivotu. Posle nje mozemo voleti nekog drugog , naravno. Ali, nikada ne tako, kao sto smo voleli tada..I ko bi znao zasto je to tako.
Jednom, kada stignes do one tacke, kada vise ne mozes da dises, jer te sve boli,onda znas. Znas da si povredjen covek. Znas da si ostecen. Znas da vise ne zelis da se vezujes. Ne zelis vise da volis. I to nije glupost. To je bol. 

 

четвртак, 4. септембар 2014.

Uspomena vise.



Nikada ne znas. Jednostavno, dodje onaj dan kada shvatis da je sve gotovo, da pocinje neki novi period tvog zivota. Tacka bez povratka.
Znakovi pored puta. Kapi kise na prozorskom oknu.  A na njemu, odraz njegovog lika. Trepnem i on nestane.
Jednom je voleo, znam. I jednom sam ja volela, secam se. 
I secam se toga, kako sam jednom,slusajuci muziku na radiju, naisla na jednu stanicu, koja je pustala sve one pesme koje su me secale na nase vreme. Uspomene su mi, poput videoslide-a, prolazile mislima. Sve ono nase. I bila sam srecna tada, znate. 
Naravno, ostane neka seta posle tacke bez povratka. Ostane nostalgija i onaj pogled izgubljen negde u daljini. 
Neke stvari se nikada ne zaborave. Samo se prebole ili jednostavno, naucis da zivis sa tim. 
U ruci drzim kartu u jednom smeru. Iskoriscenu. A zatim je stavljam u dzep kaputa i odlazim svojim putem. Naravno da je necu baciti. To je samo jedna uspomena vise. Uspomena na nas. Cuvacu je. Zauvek.



уторак, 2. септембар 2014.

Kada zaboravis..

'Kada zaboravis juli..i kad sve se desi i prodje,tad bih da te sretnem.' (Bijelo dugme)

Sta mi mozes reci? Kao da uopste i imas sta da mi kazes. Reci su suvisne. A pogled te odaje.

Da li je istina da se sve moze zaboraviti? 'Vreme leci sve.'
Mozda. Ali, da li se nekada, minut pred san, ne zapitate duboko u sebi, da li ste stvarno zaboravili? Ponekad je dovoljan jedan susret, jedan pogled, dasak parfema u prolazu, onaj setni osmeh. Pa sve krene iznova.
Kada znate da ste zaboravili?
Mozda kada ostanete hladnokrvni na pomen tog imena? Ili kada jednostavno, prestanete da mislite na tu osobu? Ali, zar se, cak i posle nekog vremena, ne zapitate, sta li radi sada, da li je dobro? 
Da li nekada nazdravite za srecu te osobe i sapnete u sebi: 'Ma neka ide zivot, nadam se da si srecna negde daleko.'
Kada znate da ste zaboravili i preboleli?
Zar sve one osobe koje smo nekada voleli, ne ostaju zauvek deo nas? 


 Kada sve ovo prodje, kada se zavrsi i ugasi, tada bih volela da te sretnem. Kada zaboravimo, mozda opet uspem da ti se osmehnem u prolazu, kao da nista nije ni bilo. Kao oprosteno je. Kao nebitno je. A bilo je bitno. Itekako.
Kada zaboravimo, mozda ces uspeti da me pogledas onim pogledom coveka kome vise nije stalo. Mozda ces izdrzati moj pogled na sebi i mozda ces biti srecan sto me vidis. Sto me vidis kao staru prijateljicu.
I kada me pogledas, ko zna da li ces se setiti svega onoga? Naseg drzanja za ruku, prica, razumevanja. A ako se i setis, ako shvatis da i nisi zaista zaboravio, cuti. Nista ne govori. Napravi se da si zaboravio, a i ja cu isto.