среда, 7. јануар 2015.

Sekund vecnosti.

Kako se smiris kada ti emocije vriste na sav glas? Kada ti se dusa kida izmedju zagrljaja i toga da nekoga utisnes u svoj dah? Nisam ja neko ko ume da vlada emocijama, ali tako se dobro drzim na ivici ovog ludila. Oprosti mi ako kazem da mi nedostajes svakim trenom sve vise i vise. Tvoja blizina je tako opasna po mene, ali ne obazirem se na to. Jer, nedostajanje tebe me ubija. Ali, kako da smirim sve ove emocije koje vriste u meni? Jer, volim te kao da mogu da te prezivim. Cuti. Ne govori. Znam. Kad mi dodje, okrenem se i odem, a ti tada uradi ono sto uvek i uradis. Pusti me. I zaboravi. I sledeci put, dodji mi kao da nista nije ni bilo.
Jer, ako podjes za mnom,poseci cu se o ivice ovog mog ludila. Znas i sam da cu se posle toga vratiti, kao sto ti uvek i dodjem tamo gde me cekas. I ne znam da li je to slabost, ali iskreno, to me cak ni ne zanima. Ako ces da me lomis, lomi me do kraja. I neka ti ne bude krivo. Znas ti sta radis. Znam i ja. Zato cuti. I ne prekidaj. Nastavi. Jer, moze se desiti samo jedno. Ili ce moje emocije utihnuti ili cu ja ostati bez cula za njih. A mozda cu te jednom i zagrliti onako kako prizeljkuje celo moje bice, mozda cu jednom popustiti, mozda cu se poseci o ivici tog stakla, nebitno, ali taj trenutak kostace sekund vecnosti.I vredece bola.


Нема коментара:

Постави коментар