среда, 27. август 2014.

Zaboravila sam ti reci.

Zaboravljamo. Zaboravljamo da bi nekada trebali zagrliti nekoga koga volimo, bez ikakvog razloga, u bilo koje vreme. Zaboravljamo, jer previse razmisljamo o tada drugim bitnijim stvarima. A onda, dodje trenutak kada se setimo svega i pogotovo onoga sto smo tada trebali uraditi, a nismo. A itekako je trebalo.
Da mi je minut, dva, da me usred noci probudi tvoja poruka i da na displeju svog telefona vidim slova: 'Spavas?', pa da mi srce poskoci onako kao nekada. Da mi je to vreme, pa da istrcim iz kuce, zureci tebi. Da mi je da te , kada te sretnem, zagrlim svom snagom, bez obzira na to sto smo rekli. Da mi je da te uhvatim za ruku i povucem k sebi. Da mi je da legnem pored tebe i da te posmatram dok pricas o bilo cemu, da te slusam, da se smesim, pa da te onako poljubim. Da mi je da ti kazem koliko mi znacis i koliko mi tek nedostajes kada te nema ili dok te cekam. A tek koliko mi nedostajes, kada odem od tebe. 
Da mi je da te jos jednom pogledam onim pogledom punim ljubavi u prolazu i da osetim kako se jezim od tvog istog. Da mi je da se oboje tada nasmesimo kada nam se sretnu pogledi.
Zaboravljamo a ne bi trebalo. Jer, posle svega ostaje kajanje sto su ostale reci koje je trebalo a nismo izgovorili. Ostanu stvari koje smo tada trebali uraditi, jer onda sada ne bi imali utisak da je nesto ostalo nedovrseno.
Da mi je jos jedan put da ti kazem da te volim, na onaj, meni svojstven nacin, onako kako nikada nisam. Zaboravila sam ti reci. A nisam smela to.

Нема коментара:

Постави коментар