Dugo nisam prolazila tvojom ulicom.
Prosle su godine od onog naseg zadnjeg susreta. Secam se, kada sam se poslednji put osvrnula za tobom, stajao si na kapiji, mahnuo si mi i namignuo, sa osmehom na usnama. Ko bi rekao da je tada, te poslednje noci, moj poljubac umreo na njima.
Jednog dana, mozda ces se setiti svega, mog cutanja i zagrljaja tuge, kao sto cu se ja zauvek secati tvog poljupca u rame i drzanja za ruku.
Dugo nisam prolazila tvojom ulicom. Kazu da je sve ostalo isto. A nije. U toj ulici vise nema tragova mojih stopa. Vec dugo, dugoo. Nema ni tebe da me sacekas na kapiji sa onim sjajem u ocima. Nema te da mi podjes u susret.
Kazu da si ti onaj koji je prazan, onaj koji nema osecanja. Ne znaju. Nista vise necu reci. Meni je dovoljno da znam i da cutim o tome.
Znam da u toj ulici svicu najlepsa jutra, iako bas nijedno nisam docekala tu. Znam i to ce isto biti dovoljno meni samoj.
Znam da si rekao da je bolje da ostane ovako kako je bilo, da ne pricamo vise o tome i da svako ode svojim putem. Zadnji put si mi rekao da me ne volis. A ja vise nikada nisam prosla tim putem, tom ulicom.
Ali, kazu da u toj ulici i dalje stoje nase senke isprepletane jedna sa drugom, i ja volim da verujem u to.
Нема коментара:
Постави коментар