понедељак, 10. фебруар 2014.

Nije bilo sudjeno.

Trening se zavrsio..Presvukla sam se i istrcala napolje.Vece je bilo toplo,nebo prepuno zvezda,pirkao je blagi vetric..Izabrala sam da idem duzim putem do kuce.Setnja,na mene deluje,nekako umirujuce.Pomaze mi da razbistrim misli,da sredim neka osecanja..

Tog jutra,setajuci moju malu Ninu,ugledala sam njegove zelene oci..Pogledi su nam se sreli na trenutak,i onda sam se ja okrenula na drugu stranu.

Jednom davno,rekao je da cemo se boriti da nasa ljubav opstane.Rekao je da smo jaci od svega ako se drzimo zajedno.Samo sto nije racunao na to da ja vise nemam snage za borbu.Znam da je bilo pogresno to sto sam digla ruke od svega jos odmah na pocetku,ali tako je bilo ispravno.Hodala sam po ivici stakla i jedino sto sam htela bilo je to da ostanem hladne glave,jos hladnijeg srca.Jedina borba koju sam uporno vodila,bila je borba protiv sebe same,protiv svojih osecanja.
Da me je bar jednom uhvatio za ruku i povukao k sebi,da je bar rekao da ostanem,da me je zamolio,ostala bih.Led bi pukao,otopio se i ljubav bi pobedila.Ali ovako...ovako,jednostavno,nije bilo sudjeno.

Pogledala sam u nebo,u zvezde.Ne znam sta je zapisano u njima,ali jedno znam.Mi nismo.



 






Нема коментара:

Постави коментар