Zivim u zabludi.
Dok posmatram ovu recenicu,razmisljam koliko je to glupo. Zapravo, kada pogledam,ceo svoj zivot zivim u zabludi,zatvorena u nekom svom svetu,koji je pun iluzija,maste i ljubavi. A zapravo, i sama ta ljubav je iluzija.
Istina je ta da, ma koliko god mi to sad zvuci bezazleno, temelj mog sveta se rusi. Jos odavno. Ja samo pokusavam da ga zakrpim i da ga sto duze odrzim citavim.Pokusavam da sacuvam svet u kojem zivim a koji nimalo ne volim. Mrzim svoj svet,a samim tim mrzim i sebe.
Da.To zvuci bolesno.
Gradila sam svoj svet na temeljima jedne dugogodisnje ljubavi.Glupost.Pretpostavljam da se svako nekada,u svom zivotu,razocara u ljubav.Jednom,dva puta. Pa,svi to prebrode,kako znaju i umeju.Kad-tad.Pa tako i ja.
Ali,iza mene je ostalo secanje na to da sam nekada sa nekim imala nesto sto je bilo vredno. Vredno secanja. To je bio taj moj svet. Dok nisam shvatila da je i on postao iluzija.Ustvari,ne 'postao'.Moj svet je bio iluzija.Oduvek.
I odjednom,nisam imala nista sto je bilo vredno pamcenja. A nekada je vredelo. I znacilo mi je. Puno.
Najvise mrzim to sto sam zavaravala samu sebe. Nisam htela da vidim stvari koje su mi bile ispred nosa.
Vise ne znam ni kome mogu da verujem, sada kada vise ne mogu da verujem ni sebi niti mojim osecanjima. Uvek sam se vodila mislju: 'Slusaj svoje srce.'
To moje srce, odvelo me je samo u propast. Uvek je bilo jace od pameti. Ali uvek.
I smatram da vise nije vredno.
Dok posmatram ovu recenicu,razmisljam koliko je to glupo. Zapravo, kada pogledam,ceo svoj zivot zivim u zabludi,zatvorena u nekom svom svetu,koji je pun iluzija,maste i ljubavi. A zapravo, i sama ta ljubav je iluzija.
Istina je ta da, ma koliko god mi to sad zvuci bezazleno, temelj mog sveta se rusi. Jos odavno. Ja samo pokusavam da ga zakrpim i da ga sto duze odrzim citavim.Pokusavam da sacuvam svet u kojem zivim a koji nimalo ne volim. Mrzim svoj svet,a samim tim mrzim i sebe.
Da.To zvuci bolesno.
Gradila sam svoj svet na temeljima jedne dugogodisnje ljubavi.Glupost.Pretpostavljam da se svako nekada,u svom zivotu,razocara u ljubav.Jednom,dva puta. Pa,svi to prebrode,kako znaju i umeju.Kad-tad.Pa tako i ja.
Ali,iza mene je ostalo secanje na to da sam nekada sa nekim imala nesto sto je bilo vredno. Vredno secanja. To je bio taj moj svet. Dok nisam shvatila da je i on postao iluzija.Ustvari,ne 'postao'.Moj svet je bio iluzija.Oduvek.
I odjednom,nisam imala nista sto je bilo vredno pamcenja. A nekada je vredelo. I znacilo mi je. Puno.
Najvise mrzim to sto sam zavaravala samu sebe. Nisam htela da vidim stvari koje su mi bile ispred nosa.
Vise ne znam ni kome mogu da verujem, sada kada vise ne mogu da verujem ni sebi niti mojim osecanjima. Uvek sam se vodila mislju: 'Slusaj svoje srce.'
To moje srce, odvelo me je samo u propast. Uvek je bilo jace od pameti. Ali uvek.
I smatram da vise nije vredno.
Нема коментара:
Постави коментар